Ako stalno moraš nešto dokazivati – što točno pokušavaš zaštititi?

Postoji jedna vrsta umora koju je teško objasniti drugima.
To je umor od stalnog dokazivanja.

Dokazivanja da vrijediš.
Da znaš.
Da nisi slab.
Da nisi promašaj.

I zanimljivo je – što se više dokazuješ, to je taj umor veći.

Ljudi koji stalno nešto dokazuju rijetko to rade jer su sigurni u sebe.
Češće to rade jer negdje duboko postoji osjećaj da će, ako stanu,
netko vidjeti nešto što oni sami ne žele gledati.

Dokazivanje zna imati puno oblika:

• potreba da uvijek budeš u pravu
• nervoza kad te netko kritizira
• pretjerano objašnjavanje vlastitih odluka
• uspoređivanje s drugima
• omalovažavanje tuđih uspjeha
• rad bez granica, do iscrpljenosti

Izvana to može izgledati kao ambicija ili snaga.
I često se tako i nagrađuje.

Ali iznutra, to zna biti stalni pritisak.
Kao da cijelo vrijeme držiš zid da se ne sruši.

Problem s dokazivanjem je što nikad nema kraja.
Uvijek postoji još netko.
Još jedan komentar.
Još jedna sumnja.
Još jedan standard koji treba dostići.

I zato pitanje možda nije:
“Kako da se više dokažem?”

Možda je pitanje:
“Što bi se dogodilo kad bih prestao?”

Što je to toliko krhko da mora biti stalno branjeno?
Koji dio mene ne smije pogriješiti?
I kome točno pokušavam pokazati da sam ‘dovoljno dobar’?

Ovdje nema brzog odgovora.
Ali već samo postavljanje tog pitanja može biti prvi trenutak iskrenosti.

A ponekad je to sasvim dovoljno za početak.