Skip to content
Postoje ljudi kojima objektivno ništa ne nedostaje.
Imaju posao, krov nad glavom, odnose, rutinu.
I svejedno se iznutra osjećaju loše, prazno ili izgubljeno.
Taj osjećaj je zbunjujući jer nema jasan uzrok.
A kad nema uzrok, često nema ni dopuštenje da postoji.
Okolina kaže: “Pa što ti fali?”
A ti ne znaš što odgovoriti — jer ni sam ne znaš.
Osjećaj praznine nije isto što i tuga
Tuga obično ima razlog.
Nešto se dogodilo, nešto je izgubljeno, nešto boli.
Praznina je drugačija.
Ona je tiha, rastegnuta, bez jasnog početka.
Nema vrhunac ni dno — samo stalni osjećaj da si nekako odsutan iz vlastitog života.
Zato je prazninu teže objasniti, a još teže priznati.
Jer kako objasniti nešto što ne znaš imenovati?
Kad si cijeli život učio potiskivati sebe
Mnogi ljudi su od malih nogu učili kako biti “u redu”.
Kako se ponašati, što se očekuje, što nije prikladno pokazivati.
S vremenom su naučili:
- ne smetati
- ne pretjerivati
- ne biti previše
- ne biti problem
I tako su se malo po malo udaljavali od onoga što stvarno osjećaju.
Ne zato što su to htjeli, nego zato što je tako bilo sigurnije.
Problem je što se potiskivanje ne gubi s godinama.
Ono samo postane navika.
Zašto se loš osjećaj često pojavi tek kad se smiriš
Čudno je, ali mnogi ljudi počnu osjećati prazninu tek kad se stvari izvana poslože.
Kad prođe kriza.
Kad se život “smiri”.
Dok si u preživljavanju, nema vremena za osjećaje.
Tek kad staneš, tijelo i um počnu puštati ono što je godinama bilo potisnuto.
Zato taj osjećaj često dolazi baš onda kad misliš da bi trebao biti dobro.
I baš zato zbunjuje.
Nije problem u tebi, nego u jeziku kojim opisuješ sebe
Kad nemaš riječi za ono što proživljavaš, lako pomisliš da si ti problem.
Da si slab.
Da dramatiziraš.
Da si nezahvalan.
Ali često problem nije u osjećaju, nego u tome što mu nitko nikad nije dao ime.
Bez imena, osjećaj izgleda kao mana.
S imenom, postaje iskustvo.
A iskustva se mogu razumjeti.
Što pomaže više nego savjeti
Ovakvi osjećaji se rijetko riješe brzim rješenjima.
Ne nestaju zato što ti je netko rekao da misliš pozitivno ili da “sagledaš širu sliku”.
Ono što često pomaže više od svega je:
- da te netko sasluša bez popravljanja
- da ne moraš objašnjavati zašto se tako osjećaš
- da ne moraš dokazivati da imaš pravo na svoje stanje
Ponekad je već samo to dovoljno da se nešto iznutra pomakne.
Za kraj
Ako se osjećaš loše, a ne znaš zašto — to ne znači da s tobom nešto ne valja.
Možda samo predugo nosiš stvari koje nikad nisu imale priliku biti izgovorene.
I to je iskustvo više ljudi nego što misliš.
Samo se o njemu rijetko govori.
