Skip to content
Kad se govori o ženskoj nesigurnosti, često se svodi na izgled, kilograme ili uspoređivanje s drugima.
Ali to je samo najvidljiviji sloj.
Ženska nesigurnost puno češće nema oblik povlačenja, nego prilagodbe.
Iza:
- pretjeranog razumijevanja drugih
- stalnog propitivanja vlastitih reakcija
- potrebe da se ne bude “previše”
- smanjivanja vlastitih potreba
- traženja potvrde kroz odnose
- osjećaja krivnje kad se postave granice
Mnoge žene su naučile da je sigurnije biti prihvatljiva nego autentična.
Da je bolje prešutjeti nego riskirati konflikt.
Da je bliskost nešto što se zaslužuje, a ne nešto što pripada.
Zato se nesigurnost rijetko izgovara naglas.
Ona se živi kroz stalno skeniranje prostora:
– Jesam li rekla krivo?
– Jesam li pretjerala?
– Jesam li nekoga povrijedila time što sam bila iskrena?
Ženska nesigurnost često izgleda kao briga za druge, ali iznutra zna biti stalni nemir.
Osjećaj da moraš biti dobra, prilagodljiva, razumljiva – čak i kad te to košta.
U odnosima se to vidi kao davanje više nego što imaš.
Na poslu kao strah da ćeš biti doživljena kao “teška” ako kažeš što misliš.
U svakodnevici kao umor koji se teško objašnjava.
Problem nije u tome što žene imaju nesigurnosti.
Problem je u tome što su često naučene da ih rješavaju same, u tišini, bez prostora za pogrešku.
I zato mnoge žene ne traže pomoć.
Ne zato što im nije teško, nego zato što su navikle funkcionirati i kad jest.
Ovdje nema brzog savjeta.
Ali ima važno pitanje:
Koliko toga što zoveš svojom osobnošću zapravo je prilagodba?
I što bi se dogodilo kad ne bi stalno morala biti manja da bi bila prihvaćena?
Možda ženska nesigurnost ne traži još truda.
Možda traži dopuštenje da se više ne mora stalno prilagođavati.
